Svojom veličinom megacentar kod Zaprešića svrstava se među prvih 10 u Europi. Ukupna vrijednost projekta je 270 milijuna eura, a investitori su austrijske tvrtke Focus Invest GmbH i Braunsberger Holding. U centru će biti zaposleno 3.500 ljudi.
Glavni izvođač svih radova bila je građevinska tvrtka Stipić grupa koja je centar, u koji stane 1.200 obiteljskih kuća, izgradila u samo 15 mjeseci. Westagate je tematski podijeljen na tri cjeline, dio okrenut prema jugu posjetitelje će inspirirati, čakavština, sjeverozapadna strana odiše kajkavštinom, a istočna kontinentalnom, odnosno slavonskom štokavštinom.

Unutar centra je i klizalište površine 400 četvornih metara koje će raditi cijele godine. Za one koji žele okušati sreću, tu je automatska kockarnica Admiral, ali i kuglana s nekoliko staza. U zabavnom parku dio prostora je rezerviran i za čuvanje novorođenčadi.

Westagate ima 7.250 parkirališnih mjesta od kojih je 2.500 natkriveno. Za usporedbu, zagrebački Donji grad ima ’samo’ 6.900 parkirališta.

‘Za preostali neizgrađeni prostor, površine jedan milijun četvornih metara, imamo velike planove. Već imamo pripremljenu infrastrukturu i sam Westagate će za nekoliko godina postati srce jednog od najvećih trgovačkih parkova u Europi’, najavio je Ernest Kirchmayr, vlasnik i ulagač.

Prema riječima Svena Müllera, člana Uprave Stipić grupe, centar ima pravovaljanu uporabnu dozvolu i svih 260 trgovina je tehnički pregledano.

‘Na tržištu se u dogledno vrijeme ne očekuje da će biti izgrađen šoping centar ovakvih dimenzija. Sve brojke vezane uz ovaj objekt su nevjerojatne. Provučeno je 1.300 kilometara kabela, što je udaljenost između Zagreba i Pariza, trošit ćemo struje dovoljne za grad od osam tisuća ljudi’, rekao je Muller.

Trgovine u Westgateu radit će svaki dan od 10 sati do 21 sat, restorani i lokali od devet sati do ponoći dok će supermarket biti otvoren od osam sati do 21 sat.

Svečano otvorenje megacentra je večeras, a prema najavama organizatora, njemu će nazočiti i predsjednik Stjepan Mesić.

Bernard Arnault

Najbolji brend manager na svijetu?

Iako je u proljeće 2009. ‘osiromašio’ za čak 9 milijardi dolara zbog globalne ekonomske krize i pada cijena dionica njegova carstva luksuznih proizvoda LVMH - Moet Hennessy Louis Vuitton, Bernard Arnault je bez premca i dalje globalni kralj luksuznih proizvoda. Ovaj 16,5 milijardi dolara ‘težak’ Francuz rođen je 1949. godine u Roubaixu, gradu na sjeveru Francuske, u bogatoj obitelji koja se bavila poslovima u građevinarstvu i nekretninama. U skladu s tim, Bernard je završio prestižni pariški Ecole Polytechnique 1971. godine i postao inženjer. Ubrzo je zajedno s ocem Jeanom započeo voditi obiteljsku tvrtku (Ferret-Savinel), a prvi njegov projekt bilo je nagovaranje oca da 1976. godine likvidiraju građevinski dio tvrtke te se dobivenim novcem upuste u investiranje u nekretnine, konkretnije u izgradnju apartmana na francuskoj Rivijeri, što su pod imenom Ferinel i napravili.

Bernard je 1979. naslijedio oca na čelu kompanije, no nakon što su s pobjedom Francoisa Mitteranda 1981. godine u Francuskoj na vlast došli socijalisti, Arnault se zajedno sa suprugom i djecom preselio u Sjedinjene Američke Države, gdje je vodio američku podružnicu Ferret-Savinela i gradio po Palm Beachu na Floridi. Ipak, kako se pokazalo da Mitterandova vizija socijalizma nije prijetnja krupnom francuskom kapitalu, Arnault se s obitelji vraća 1983. u Francusku i odlučuje se na neobičan, ali politički mudar potez.

Boravak u Americi je stvorio velik utisak na Bernarda. Navodno je prije povratka svoju luksuznu kuću u predgrađu New Yorka, koja je građena u mediteranskom stilu, prodao mogulu Johnu Klugu, koji ju je dao srušiti. Sudbina njegove kuće uvjerila ga je da je potrebne francuske ‘dobre ideje’ snažnije predstaviti svijetu.

Povratak u domovinu

Povratkom u domovinu, Bernard je postao glavni izvršni direktor tvrtke Financière Agache, koja se specijalizirala za investicije u domeni luksuznih proizvoda, te tako dolazi u kontakt s Antoineom Bernheimom, partnerom u investicijskoj kući Bank Lazard. Oboje su ubrzo nanjušili dobru priliku. Francuska vlada je tražila ulagača koji bi kupio posrnulu tvrtku Boussac, vlasnika modnog brenda Christian Dior, a povratnik Arnault je spremno u taj pothvat uložio 15 milijuna dolara vlastitog novca, dok je Lazard uložio preostalih 65 milijuna. Uz obećanje da neće ugasiti tvrtku, stekao je prijeko potrebne simpatije vlade, ali i pitanje što napraviti s tvrtkom u problemima. Ipak, američko iskustvo ga je uvjerilo kako je tržište luksuznih proizvoda nedovoljno iskorišteno, a kupovina brenda Dior i više je nego dobar ulazak u taj business.

Prvi korak je bila rasprodaja svih Boussacovih poslova koji nemaju veze s visokom modom, a dobiveni novac (oko 400 milijuna dolara) odlučio je usmjeriti na kupovinu u grupaciji LVMH, koja je posjedovala brendove poput Louis Vuittona, ali i čuvenog konjaka Hennesy. Naime, 1987., nedugo nakon stvaranja grupacije LVMH, nastala je svađa među vlasnicima, a Arnault je uočio priliku. Pod izlikom da želi kupiti Luois Vuittonova prava na Diorove parfeme, Bernard je zajedno s pivovarom Guiness (koja je posjedovala distribucijska prava na konjake Hennessy) osnovao investicijsku tvrtku. U jesen 1987. kapitalistički svijet je pogodio slom Wall Streeta, a LVMH velik pad cijene dionica. Arnault i Guiness su uočili priliku te stekli 43 posto LVMH-a. Sam Bernard stekao je oko 24 posto dionica u poslu vrijednom oko 1,8 milijardi dolara. Konsolidacija, međutim, nije bila laka, budući da management LVMH-a nije želio pridošlicu.

Praćenje novih trendova

Zahvaljujući financijskoj snazi i podršci partnera, Arnault je na kraju 1989. godine pobijedio, brutalno otpustio najveći dio buntovnog managerskog kadra i započeo mijenjati tvrtku prema svojoj viziji (što je uključivalo postupno povećanje vlasničkog udjela u LVMH-u). Fokus poslovanja je prebačen s praćenja tradicionalnih trendova (namijenjenih zrelim ljudima) prema praćenju novih trendova koji su se sredinom 1980-ih javljali u Francuskoj, ali i cijelom svijetu. Arnaultova ideja je bila svijet mode podići na jednak stupanj koji su u svijetu luksuznih proizvoda već imali dijamanti, skupa pića, parfemi ili cigare. Pritom su mu pomogle pojave trendovskih TV serija, poput kultnih ‘Poroka Miamija’, koje su ocrtavale potrebe novog sloja ljudi – mladih, uspješnih i bogatih koji su voljni mnogo potrošiti na same sebe. Kombinacija Galliano-Arnault pokazala se uspješnom nakon konsolidacije, LVMH 1990-ih kreće u niz akvizicija (Givenchy, TAG Heuer, Sephora…) koje će ga dovesti na vrh svjetske industrije luksuza, ali i pokrenuti kritike o tome koje su prave namjere skupljanja zvučnih brendova. Arnault se sve do sad na kritike nije obazirao, siguran dosadašnjim vrlo uspješnim poslovnim rezultatima.

Tajna Arnaultova uspjeha

Međutim, trendovi na početku 21. stoljeća promijenjeni su nizom kriza (11. rujna, terorizam, SARS, rat u Iraku, rast cijena nafte, svinjska gripa…), a posebno izbijanjem velike globalne financijske krize, tako da je luksuz možda više nego ikada prije postao luksuz. Iako analitičari smatraju da prilično zaduženi LVMH, ali i njegovi glavni konkurenti - grupacija PPR Françoisa Pinaulta (posjeduje Gucci, Yves Saint Laurent, Alexander McQueen, Stella McCartney, Sergio Rossi, Bottega Veneta, Boucheron, Roger & Gallet, Bédat & Co i Christie’s) i švicarsko-južnoafrički Richemont (posjeduje Cartier, Van Cleef & Arpels, Piaget, Baume et Mercier, IWC, Jaeger-LeCoultre, A. Lange & Söhne, Officine Panerai, Vacheron Constantin, Dunhill, Lancel, Montblanc, Montegrappa, Old England, Purdey, Chloé, i Shanghai Tang), posluju s teškoćama, nitko od analitičara ne sumnja da će snalažljivi, pronicljiv, ali i kada treba izuzetno čvrsti Arnault pronaći neko spasonosno rješenje. Tajna Arnaultova uspjeha uvijek je bio miks vizije, izuzetno pronicljivog marketinga (mnogi ga smatraju možda i najboljim brend managerom na svijetu) i inovativnog dizajna. Tome svakako treba pridodati i izuzetnu sposobnost spoznavanja (dobrog) posla. Tako mnogi smatraju kako će kriza u koju je zapala svjetska industrija luksuza Arnaultu zapravo dobro doći da još poneki brend pridoda svojem portfelju.

Nezaobilazni pripadnik francuskog establishmenta

Arnault danas posjeduje oko 47 posto grupacije LVMH, većinski udio tvrtke Christian Dior SA te osobnu investicijsku kuću Groupe Arnault, koja je i glavni ulagač u ostale Bernardove poslove, poput kupovine britanskog proizvođača jahti Princess i Royal Van Lent te kupovinu kontrolnog udjela u francuskom maloprodajnom lancu Carrefour. Uz to Arnault posjeduje i nekoliko prestižnih nekretnina poput Le Cheval Blanca u francuskom skijalištu Courcheval ili dvije vinarije koje posjeduje zajedno s dobrim prijateljem, belgijskim milijarderom Albertom Frererom. Osim što izvrsno svira klavir, Arnault je nezaobilazni pripadnik francuskog establishmenta. Osim što se pojavljuje na važnijim društvenim događanjima, Bernard održava i bliske odnose s Elizejskom palačom. Tako je upravo Arnault bio vjenčani kum Nicolasu Sarkozyju na njegovu vjenčanju s bivšom suprugom Ceciliom.

Arnault se također dva puta ženio (njegova druga supruga Hélène je profesionalna koncertna pijanistica) te ima ukupno petero djece, od kojih su sin Antoine i kći Delphine predodređeni da budu nasljednici obiteljskog imperija. Ne treba posebno isticati kako je vjenčanje njegove kćeri, na kojem se pojavio Sarkozy s novom suprugom Carlom Bruni, bio jedan od najprestižnijih događaja u svijetu. Osim za visoku modu i luksuz, Arnault gaji i veliku strast prema umjetninama. Jedan je od najpoznatijih svjetskih kolekcionara, a do 2003. godine posjedovao je i vlastitu aukcijsku kuću.

Slijedeći primjer najvećeg konkurenta Françoisa Pinaulta, Arnault je pokrenuo zakladu koja pomaže umjetnost. Kao jednog od rijetkih svjetskih CEO-a koji se savršeno dobro snalazi i u managerskom i u kreativnom dijelu posla, Magazin Time ga je 2007. godine uvrstio među 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu, a za svoje zasluge dobio je i prestižno francusko odlikovanje - Legiju časti. Iako u krizi, grupacija LVMH i dalje stoji na čelu svjetske industrije luksuza, ostvarivši u 2008. godini prihod od 17 milijardi eura i dobit od 2 milijarde eura.

S obzirom na dugu tradiciju i toleranciju prema kupanju bez kostima, Hrvatska je često u stranim medijima opisivana kao ‘naturistički raj’. Zanimljiv je podatak da je po broju kapaciteta treća naturistička sila na svijetu, odmah iza Francuske i Njemačke.

Dio ‘golaća’ zanimaju tek tzv. FKK plaže, dok mnogi u Hrvatsku dolaze upravo zbog naturističkih naselja i kampova, gdje goli mogu ići čak i u trgovine ili restorane.
Pravi naturisti, kao sljedbenici ideje o ravnoteži čovjeka i prirode, kampove cijene i zato što vole boraviti na otvorenom prostoru, uživati u sportu i zdravoj hrani.

Najljepše je u moru biti gol

Od svih takvih kampova duž cijele obale najkvalitetniji i najpopularniji su u Istri. Po ocjeni Međunarodne federacije naturista (INF) najbolje ocjene zaslužuje rovinjska Valalta. U želji da prati trendove u naturizmu, ali i turizmu općenito, Valalta ima wellnes centar, marinu, pivo iz vlastite pivnice, a uz stalno uređenje sanitarnih čvorova, apartmana i bungalova, nasuta je i prva pješčana plaža u Istri. Kao novitet u ovoj sezoni, Valalta je ponudila moderne mobilne kućice za četiri do pet osoba, od tridesetak kvadrata, u neposrednoj blizini bazena s morskom vodom.

Od ostalih 11 službenih naturističkih kampova Društvo naturista Hrvatske među najkvalitetnije svrstava Solaris u Poreču i Kanegru u Umagu.

U Istri je i najstariji te najveći naturistički kamp u Europi, Koversada kod Vrsara, smješten na 120 hektara, s više od pet tisuća metara obale. Špica sezone svakako je tradicionalni izbor za miss nudizma, koji se svakoga kolovoza organizira na plaži.

Ostali kampovi su Ulika u Poreču, Istra u Funtani, Bunculuka, Politin i Konobe na otoku Krku, Brajdi na Cresu, Savinje u Tkonu na Pašmanu te Nudist u Vrboskoj na Hvaru.

Što se plaža tiče, nešto je teže izdvojiti one isključivo za ‘golaće’, budući da nema zakona koji bi točno označio što je tzv. nudistička plaža. Zato nije rijetkost da na istim mjestima, tek nekoliko koraka od obnaženih, možemo susresti ‘odjevene’ kupače.

Izuzetak je Kandarola na Rabu, gdje je sezonu kupanja bez odjeće još davne 1936. otvorio britanski kralj Edward VIII, koji je nekoliko mjeseci kasnije postao prvi vladar koji je abdicirao, zbog ljubavi prema razvedenoj američkoj građanki Wallis Simpson.

Pravi naturisti, kao sljedbenici ideje o ravnoteži čovjeka i prirode, vole boraviti na otvorenom prostoru, uživati u sportu i zdravoj hrani.

Na Kvarnerskim otocima poznate su i FKK plaže Baldarin i Kovačine na Cresu i Vespera na Lošinju. ‘Golaći’ na Pagu svoje mjesto pod suncem mogu pronaći u posebnim dijelovima kampova Šimuni i Straško, dok se na zadarskom području kupati mogu na plaži Punta Skala, na poluotoku kod Petrčana. Tu su i Crvena luka, pet kilometara od Biograda, FKK plaža u blizini ljetovališta Kozarica kod Pakoštana i poznata plaža Sabusa kod Kukljice na Ugljanu. Šibensko područje poznato je po plažama u kampu Kosirina, Vala na Murteru i uvalama na otoku Smokvica.

Od srednjodalmatinskih otoka prednjači Hvar. Brodom iz Jelse dostupna je plaža na otoku Zečevo, dok se iz centra Hvara gotovo cijeloga dana može doći do plaža Jerolim, Stipanska, Mlin ili nešto udaljenije Palmižane. U okolici Makarske poznate su plaže Vrulja (između Piska i Brela), Dračevac (između Tučepa i Podgore), ali i dio plaže Sveti Petar, na poluotoku u sklopu grada.

Najrazvikanija i najljepša je plaža Nugal, koja se nalazi u neposrednoj blizini Makarske. Na zapadnoj strani otoka Korčule u blizini Vele Luke je otočić Proizd, raj za sve ‘golaće’. Dubrovačko područje, osim dobro poznatih plaža u Lapadu na predjelu Babina kuka i na Lokrumu, poznato je po naturističkim odredištima na obližnjim Elafitima, poput dijela plaže Šunj na Lopudu, na sjevernom dijelu Koločepa kod mjesta Donje Čelo ili pak u Župi dubrovačkoj pokraj mjesta Plat i Mlini.

Diljem obale postoje i mnoga druga mjesta koja nisu službeno nudistička, ali je među lokalcima poznato da ih koriste ‘golaći’.